KAKO NASTAJU PANDEMIJE! Ovo su stvarni vlasnici medija – serviraju nam ono što žele da jedemo

Prije 40-ak godina u SAD je postajalo oko 50 tvrtki koje su kontrolirale medijski sadržaj, a danas američke novinske kuće kontrolira samo 6 moćnih korporacija i njihovi milijarderi.

Tko kontrolira medije, kontrolira um, rekao je svojevremeno Jim Morrison, pjevač psihodeličnog rock sastava The Doors i bio je u pravu. Danas, ljudi možda imaju privid neograničenog izbora medijskog sadržaja, ali sve je to zapravo iluzija za koju su zaslužne medijske elite.

Danas primjerice u SAD-u šest medijskih divova kontrolira ogromnih 90 posto onoga što čitamo, gledamo ili slušamo.

To su AT&T, Comcast, The Walt Disney Company, National Amusements (koji uključuje Viacom Inc. i CBS), News Corp i Fox Corporation (koji su oba dijelom u vlasništvu Murdochovih), Sony i Hearst Communications .

Novinari koji rade za ovih šest korporacija odgovaraju svojim vlasnicima i u konačnici služe njihovim agendama. Na primjer, niti jedna osoba koja logično razmišlja neće očekivati da će Washington Post napisati poštenu i objektivnu priču o svom vlasniku Jeff Bezosu, bez obzira na to što on napravio ili nije napravio. Poanta je da mediji služe u većini slučajeva interesima svojih vlasnika.

U današnjoj ekonomiji gotovo je nemoguće da se neovisni mediji natječu s ovih šest velikih divova, pa je medijski krajolik takav kakav je, pun copy paste priči, pun istih informacija i pun prijezira prema nekim dugim informacijama koji ne upadaju u mainstream agendu.

Niti u Europi situacija nije puno drugačija. Posljednjih deset godina medijska je koncentracija u porastu u svim dijelovima Europe. Povećanje medijske koncentracije uključuje dva dodatna fenomena: s jedne strane vlasništvo nad medijima više nije lokalne prirode, a s druge strane vlasništvo nad medijima nije više ograničeno na nacionalna tržišta, već je sve više transnacionalno, pa čak i multikontinentalno.

Kao rezultat toga, nacionalni propisi o medijima više se ne primjenjuju, a pravila o gospodarskom natjecanju je teško provoditi. Medijske tvrtke sele se u druge zemlje kada je njihovo domaće tržište zasićeno ili koncentrirano do stupnja u kojem medijska regulativa ne dopušta daljnji rast ili spajanje.

U srednjoistočnoj Europi strana ulaganja igraju važnu ulogu. Zadiranje zapadnih medijskih skupina spriječilo je ili otežalo razvoj nezavisnih ili nacionalno utemeljenih medijskih skupina u tim zemljama.. Na primjer, u slučaju Češke, njemačke i švicarske tvrtke posjeduju 80 posto čeških novina i časopisa. Strani kapital, uglavnom njemački, austrijski, švicarski, francuski i skandinavski – također dominira tiskanim medijima u Bugarskoj, Mađarskoj, Poljskoj i baltičkim državama.

Još jedna briga sve veće medijske koncentracije je netransparentnost vlasništva. Medijska tržišta postaju sve više isprepletena i nejasna. Većina ljudi nije svjesna tko što posjeduje. A ponekad podaci o vlasništvu nisu niti dostupni.

Zanimljivo je kako se površnom analizom može vidjeti kako iza većine medijskih korporacija stoje isti globalni investicijski fondovi koji stoje i iza najvećih društvenih mreža (Facebook, Twitter itd) ali i iza farmaceutskih kompanija.