Dr. TADO JURIĆ: “Hrvatsku se namjerno želi isprazniti, migracije se nikada ne događaju slučajno”

Rezultati pokazuju, uz ostalo, da glavni motivi iseljavanja nisu ekonomski, nego sociopolitički, da su ljudi razočarani nemoralom i nekompetencijom hrvatskih političkih elita te slabošću institucija, ukratko, da ih na odlazak motivira nepravda, a ne siromaštvo.

O tome i drugim aspektima istraživanja Slobodna Dalmacija je razgovarala s doc. dr. Tadom Jurićem.

Jesu li vas iznenadili ovi rezultati?

– Prvenstveno me je iznenadilo da su političke elite cijelu 2016. i 2017. godinu protratile na pokušaj relativiziranja i banaliziranja problema iseljavanja. Sjećamo se da su vladajući prije dvije, tri godine, kad su preuzimali vlast u zemlji, obećavali da će im borba za mlade i demografska problematika biti temeljna zadaća. A danas govore tek o razmatranju demografskih mjera. Ako se iseli više od 300 tisuća ljudi i vi ne reagirate, onda se svi trebamo zapitati što stoji iza toga. Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere kako bi se iseljavanje smanjilo. Također iznenađuje vrlo liberalan stav naših elita u smislu njihovih izjava “jedni odlaze, drugi dolaze”.

Zašto ljudi iseljavaju?

– Glavni razlog iseljavanja je neuređena država, odnosno nezadovoljstvo ljudi društvenom i političkom situacijom. Ovdje želim naglasiti da ne umanjujem ekonomske motive, no sasvim je jasno da je naša ekonomija slaba zbog loše politike i lošeg upravljanja zemljom.

Ljudima je dosta društva u kojemu se sve rješava prema stranačkom ključu. Za svaku običnu sitnicu morate nekoga povući za ruku te je korupcija jednostavno postala stil života. Otkada je nastala Hrvatska, ona je ortački upravljana. I, nažalost, ne postoji impuls u društvu koji pokazuje da će se nešto ozbiljno promijeniti.

Zapanjujuće je to što, suprotno izgovorima političkih elita, vi jasno tvrdite kako ni jedna zemlja nakon ulaska u EU nije imala ovakve razmjere iseljavanja. Možete li to potkrijepiti i podacima?

– Zaista, razmjer hrvatskog iseljavanja je gotovo pa nezabilježen u Europskoj uniji. Ni jedna članica EU-a nije doživjela da joj se u četiri godine iseli sedam posto stanovništva.

Istina je da su Poljska i Rumunjska imale u apsolutnom broju veće iseljavanje od Hrvatske, i po stotinu tisuća iseljenih godišnje, ali te su zemlje šest (Rumunjska) do deset puta (Poljska) višeljudnije od Hrvatske.

No, trendovi su danas potpuno drugačiji. Dok prosjek iseljavanja iz istočnoeuropskih zemalja EU-a danas iznosi oko 10.000 godišnje, iseljavanje iz Hrvatske u zadnje tri godine broji preko 60.000 godišnje.

Ovakav razvoj situacije zasigurno otvara pitanje žele li hrvatski političari da se Hrvatska prazni. I, naravno, kakva je uloga EU-a u cijeloj priči. Migracije nikada nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno, nego se proizvode.

Tko ih proizvodi?

– To pitanje u ovom istraživanju nismo mogli znanstveno izmjeriti, ali indirektno se može zaključiti što se događa. Velika pokretanja stanovništva uvijek su kontrolirana i upravljana. Danas se demografskom politikom osvajaju prostori.

Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Supstitucija stanovništva je svakako najgora za Hrvatsku. Stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne.

I zbog toga je ponašanje hrvatskih elita prema ovom problemu nevjerojatno nemarno. Ne trebamo ići daleko u svijet da vidimo kako se stanovništvom preuzimaju teritoriji, dovoljno je pogledati primjer Srbije i Kosova.

Koliko je to pogubno za Hrvatsku?

– Za Hrvatsku je naročito pogubno što je 2017. Sud EU-a presudio da vanjske članice EU-a moraju ponuditi izbjeglicama azil u prvoj članici EU-a u koju kroče bez vize. Riječ je o očito neadekvatnom rješenju koje sav teret izbjegličke krize ostavlja članicama na vanjskim granicama Europske unije, kao što su Hrvatska, Grčka i Italija.

Nama povijest, nažalost, često nije bila učiteljica života. Mi smo već jednom bili predziđe kršćanstva i bili smo iskorišteni kao vojna krajina i štit Europe. Sve upućuje na to da nas čeka ista sudbina.

Nama se čini primjereno postaviti pitanje uzročno-posljedične veze pražnjenja Slavonije i drugih hrvatskih krajeva s migrantskom krizom i pokretanjem nekoliko milijuna ljudi prema granicama Europe. U svjetlu ovih procesa možda dobivamo i odgovor kako smo i zašto primljeni u EU.

Znakovit je podatak iz istraživanja prema kojemu je čak 55,3 posto osoba koje su otišle iz Hrvatske ovdje imalo posao, najveći dio njih su u najproduktivnijoj dobi, od 25. do 40. godine života. Kakve to posljedice može imati?

– Negativne posljedice iseljavanja su brojne i vidljive su odmah i bez vremenskog odmaka. One se očituju kroz smanjenu potrošnju i opadanje proračunskih prihoda. A kako znatan dio proračunskih rashoda odlazi na mirovine, bližimo se trenutku kad će mirovinski sustav pasti.

Vrlo vjerojatno slijede brojna poskupljenja jer se državni aparat nije smanjio i ima iste apetite. Nadalje, pristizat će sve manje uplata iseljenika iz inozemstva jer su oni, za razliku od onih prije, sada povukli obitelj sa sobom.

Iseljavanje se ozbiljno odražava i na obrazovni sustav. Broj djece se smanjio za gotovo stotinu tisuća na svim razinama obrazovanja. Nekretnine odlaze u bescjenje. Čekaju nas ogromni troškovi integracije useljenika, koji će doći vjerojatno iz drugog kulturnog kruga, kako bi nadomjestili praznine na tržištu rada. Tako je svaki iseljeni Hrvat u ovom trenutku dvostruki gubitak.

Kažete da je München peti hrvatski grad po veličini. Je li to bila metafora ili podaci to stvarno pokazuju?

– Nije metafora, zaista je tako. U Münchenu je više od 60.000 Hrvata, dok Zadar, koji je službeno naš peti grad po veličini, zapravo više nema 70.000 stanovnika, kako je to prema zadnjem popisu stanovništva tvrdio naš Zavod za statistiku.

Više od 40 posto ispitanika tvrdi da namjerava ostati u Njemačkoj i ni u kojem se slučaju ne žele vratiti u Hrvatsku. Postoje li argumenti koji bi ih uvjerili u suprotno i koji su to?

– Pokazalo se da država i društvo ništa ne vrijede bez jakih državnih institucija. Hrvatskoj trebaju bolje politike, bolji Sabor, bolja vlada i bolji sudovi. U demokratskom se društvu promjene ne mogu postići drukčije nego jačanjem institucija. Veći povratak mogao bi se dogoditi i u slučaju boljeg povezivanja iseljeništva s domovinom, omogućavanja veće participacije iseljenika u svim procesima u zemlji i slično.

Vidimo da 15 posto iseljenika u Njemačkoj ipak ostavlja nekakvu mogućnost povratka. Je li to tračak nade ili će i oni odustati, a situacija s iseljavanjem postat će još gora?

– Iseljavanje će se, prema svemu sudeći, zadržati još neko vrijeme u ovom opsegu. Hrvati pak ne raspolažu neiscrpnim migrantskim potencijalom. Ukupno bi se iz Hrvatske moglo iseliti oko 800.000 ljudi, s tim da se 300.000 od toga već iselilo.

Iz teorije nam je poznato da oni koji su otišli nastoje privući što više onih koji su ostali, pa tako zapravo svaki koji je otišao povlači barem još jednog za sobom. I dok iseljenici odlazeći kažnjavaju političare, političari i dalje ne uviđaju da ćemo gubljenjem ljudi izgubiti i zemlju.